Psihoterapeute sam viđala samo u američkim filmovima ili knjigama. Zaista nisam znala da kod nas postoji psihoterapija i da je dostupna svima koji se odluče na promjenu i rad na sebi. Sasvim slučajno sam , prije nekoliko godina, saznala za tu mogućnost i od tada mi se otvara novi svijet.

Sjećam se prve seanse na kojoj sam pričala o svojim odnosima i o tome kako dajem i dajem, a kako se osjećam iskorišteno. Nije mi bilo jasno kako na moje dobre namjere ljudi reagiraju na način da me ponize ili dominiraju a očekujem da prepoznaju moju ljubaznost i da isto daju zauzvrat. Ah ta očekivanja!

Teapeutkinja mi je ispričala priču o sustavu koji se troši, a ne puni.” I na kraju bude, što?!”, upitala sam ju. Ona je slegnula ramenima i gledala u mene. “Hoćete reći da mogu završiti u psihijatrijskoj ustanovi”,
rekla sam . Ona je slegnula ramenima i dalje gledala u mene. “Ma neću ja ni zbog koga završiti tamo!” Preplavila me je ljutnja od nožnih prstiju do vrha glave. Ljutnja je bila nešto novo za mene. Tako je sve počelo. Kada danas gledam na svoj početak terapijskog puta osjećam nježnost, tugu, suosjećanje prema sebi iz toga vremena. Žao mi je jer se nije dogodilo puno prije, a moglo je uopće ne dogoditi se.

Što se promijenilo? Puno toga. Promijenili su se moji odnosi. Osjećam samu sebe bolje. Znam što mi treba, znam da imam izbora i svjesno biram svoje odluke. Čudim se kako mi je lako reći što mislim i kako u isto vrijeme mogu sačuvati odnos. Kada govorim iz sebe ljudi me bolje čuju i poštuju. Uživam u kontaktu s drugima. Svjesnija sam svojih granica. Dugo sam tragala za odgovorom kako braniti svoje granice. Mislila sam da trebam imati neki apstraktni mač i ljutito mahati njime. Kako ću ja to, pitala sam
se. Ja to ne mogu.

Danas znam da branim svoje granice samo zbog toga jer postojim. Osjećam sebe gdje jesam gdje počinjem i završavam. To su moje granice. Svjesno biram ispružiti se na granici, povući se ili otvoriti ih ili čvrsto držati. Što god, samo znam da mi je ugodno u ovoj koži a prije mi je tijelo bilo preveliko i često bih se skupljala unutra. Zbog očaranosti iskustvom terapije upisala sam četverogodišnju edukaciju iz gestalt terapije. Ovdje dijelim djeliće svojih intimnih doživljaja. Svoja iskustva mogu dijeliti, a iskustva svojih klijenata štitim. Svatko ima svoje jedinstveno iskustvo života. Jedinstveno kao otisak prsta. Jedno od najvažnijih stvari koje sam naučila tijekom terapije bila je da nisam sama u svojim osjećajima. Neki od mojih problema možda su jedinstveni za mene, ali emocije poput straha, srama i tuge dio su ljudskog iskustva. Razgovor s terapeutom pomogao mi je da se osjećam manje izolirano i da shvatim da su promjene moguće.