Napredak

Zatvorila sam se u neku kutiju u svojoj glavi i toliko ju osigurala da se baš nikako ne može u nju provaliti. Ništa ne izlazi iz nje, ništa u nju ne ulazi. Ne bi to bio osobiti problem da mi ne ruši samopouzdanje i da me ne zatvara fizički u potpuni komfor. Pomislili bi neki da je super živjeti u komforu, ali činjenica je da to samo znači da čovjek gubi vezu sa svijetom i zdravim načinom života. Umjesto da se prošećem i malo nagutam svježega zraka, ostajem doma zamotana u deku s mobitelom u ruci. Umjesto da doma pustim video s vježbanjem i razgibam tijelo kojem je neophodno potrebna fizička aktivnost, ostajem doma i ležim, odmaram. Kažem sama sebi da sam se dosta na poslu naradila, ne trebam sada još i vježbati niti dodatno hodati. Počinjem osjećati da mi je teško na poslu raditi neke zadatke koje sam samo prije par mjeseci puno lakše odrađivala. Zapušem se lako, ne mogu dizati teško, samo bih sjedila.


Nikada mi nije bilo teško raditi, samo mi je uvijek bilo teško vježbati, a sada mi je teško i jedno i drugo. Raditi mi je teško jer ne vježbam, gubim mišiće i snagu. Naravno, svaki dan razmišljam o tome. Svaku večer osjetim u sebi tu ogromnu želju da si stvorim rutinu vježbanja i da mi ne bude teško raditi osnovne stvari, ali već slijedeće jutro ta želja kao da nikada nije postojala. Tako svaki dan začarani krug se okreće, a ja polako gubim glavu u tome. Pokušavam analizirati koji se razlog skriva iza te moje nevjerojatne lijenosti prema kretanju. Znam da mi je ljepše poslije vježbe, znam da se osjećam snažnijom i ljepšom. Volim se dobro oznojiti jer znam da sam izgubila toksine i vježbanje mi zapravo vraća osmijeh na lice. Sretnija sam, laganija, s više volje i ljubavi prema životu i zašto onda odbijam svakom molekulom svoga tijela vježbati?


Znam odgovor. Možda je točan, možda nije. Od djetinjstva se zatvaram u svoju glavu i svoje misli. Svaki puta kada sam se htjela pokazati vanjskome svijetu to nije bilo dočekano s odobravanjem. Uvijek sam se prilagođavala okolini i pokušala svima udovoljiti. Znala sam ako ne udovoljim da će to dovesti do neslaganja, a to nikako nisam htjela. Tako je moj svijet sve više rasao i postojao sve veći, sve do danas, kada je sav taj svijet kompresiran u tu malu kutiju i ne mogu do njega. Kao da sam sebe zatvorila na dugačak san i ne mogu se probuditi. Vanjska verzija mene je samo neki hologram koji obavlja osnovne funkcije.


Znam, sama sam kompresirala sebe i smanjila se u svojim očima. To je moja stara boljka – nisko samopoštovanje. Ako pogriješim, kaznim se vrlo brzo. Kasnije si to dugo vremena prebacujem. Uvijek mi je neki strogi glas u glavi kojeg moram slušati inače bi se moglo nešto loše dogoditi. Nitko ne zna što. Uvijek sam bila na usluzi drugima, nikada sebi jer to nisam nikada naučila. Kako sebe voljeti, prihvatiti onakvom kakva jesi. Kako si reći oprosti što sam se tretirala tako loše. Utješiti se i reći tom povrijeđenom djetetu koje je trebalo naučiti voljeti sebe da je sve u redu, da može sada živjeti onako kako hoće usprkos okolini za koju smatra da ga neće prihvatiti. Čuda se događaju. Na kraju krajeva, to ni nisu čuda, to je samo razvoj i napredak svakoga od nas. Ne možemo očekivati da će stvari biti iste kao kada smo imali pet godina i danas kada smo odrasli ili smo skoro odrasli. Svijet se promijenio, vrijeme je da i ja to učinim. Vrijeme je da i ti to učiniš.

Podijelite ovaj blog

Nedavni članci