"Naučila sam se boriti"

Kako znati potražiti pomoć i na taj način sami se pobrinuti za sebe? To se čini kao trik pitanje, ali nije. To je samo vještina koja se uči, a po meni kreće od priznanja da ne mogu sve sama i od želje da poguram stvari kako meni paše što je bolje moguće. Naravno, neću zafrkavati ljude za nešto što u potpunosti mogu sama dovesti do kraja ili da drugi rade stvari za mene, ali kada mi treba savjet, kada mi treba podrška u određenom trenutku, kada znam da će mi nečije znanje, struka i iskustvo pomoći da ostvarim cilj na kojem sama radim, svakako ću tu pomoć potražiti. I ne moram nužno znati te ljude od kojih ću potražiti pomoć. Dovoljno je samo da znam da bi im to mogao biti posao i da imaju telefon.


Kako napraviti osobnu iskaznicu? Nazovem policiju i pitam. Posao im je da to znaju i da me informiraju. Također, jako je lako razgovarati preko telefona. Možeš si napisati što želiš pitati, možeš si uzeti vremena koliko god je potrebno, nitko ne stoji iza tebe i nema pritiska. Dobro je znati da je takva opcija komunikacije u današnje vrijeme čak i poželjna. Super je što nam to daje priliku za izbjegavanjem stajanja u redu, znojenjem pred ljudima kojima bismo postavili pitanje, ali smo toliko pod stresom da ne uspijemo sve pitati jer osjećamo sram, pritisak, nedostatnost.

Kada ne znamo kome se obratiti i za što, uvijek postoje internet tražilice, puno udruga koje žele pomoći pa makar i samo informacijama i uvijek se nađe netko za pitati.


E sad, nedavno sam zvala jednu državnu instituciju punu stručnih ljudi za nekoga drugoga. Radi se o dosta osjetljivim informacijama i želimo svi biti u potpunosti informirani, a gdje je bolji način se informirati nego u ustanovi u kojoj radi na desetke stručnih ljudi. Gospođa mi je dala nekoliko informacija, još uvijek nedovoljno od onoga što sam ja htjela, te upitala: „A gospodin ne može sam nazvati?” Moram priznati da sam se jako uvrijedila i naljutila. Takvo pitanje je u potpunosti neprimjereno, jer da može nazvati, zvao bi i svakako postoji razlog zašto sam ja zvala, a s druge strane, nije ni bitno. Ako ti postavim pitanje i tvoj je posao odgovoriti, to je nešto što moraš napraviti. Moja reakcija je na to bila odgovorom: „Gospođo, vaše pitanje je jako nekulturno i nije lijepo.” razlog zašto vam to sve pišem je taj što još nedavno nikada ne bih tako reagirala. Posramila bih se samo i završila razgovor što prije. Kasnije bih bila ljuta na nju, na sebe i na svemir što nisam ništa rekla i zbog cijele situacije. Međutim, u djeliću sekunde mi je palo na pamet da mi ništa ne može. Mogu pričati s njome i ona me ne može povrijediti, ozlijediti, posramiti pokretom tijela i reakcijom koja se vidi na licu i to sve zato što pričamo na telefon. Svaki dio tijela mi je govorio: „Poklopi, pobjegni, sakrij se!”, ali ta sekunda je značila sve. Uspjela sam izreći nešto čega me uvijek bilo strah da me se ne povrijedi i to sve zahvaljujući telefonu.


Postoje razni trenuci u našim životima kada se moramo izboriti za sebe. Imam osjećaj da se svakoga dana borim za nešto i s nekim i dosta sam već umorna od svih tih borbi, ali znajući da sam napokon sebi dala dozvolu izreći stvari kojih sam se prije bojala, a nema nikakvoga razloga za strah, odmah mi je malo lakše. Ono što meni slijedi u životu su nove borbe o kojima kada i govorim prijateljima i obitelji, ostajem bez glasa, doslovno, jer su preteške. Ali znajući sada da ipak ima iskre u meni i znajući da se ne moram svima pokoriti, svima se svidjeti i da mogu biti ozbiljna i odlučna i istovremeno ljubazna, znači mi sve na svijetu i daje mi polet za sve moje nadolazeće borbe. Neka dođu, uzvratiti ću im jednakom snagom, jer cijeli život treniram za njih kao i svi vi.


Borite se za sebe, dostojanstveno i ljubazno, sa stavom i odlučnošću. Vi to imate u sebi, ja to imam u sebi.


Sretno!


Podijelite ovaj blog

Nedavni članci