Pripadanje


Kako nam neke stvari dođu potpuno nepozvano i iznenada.


Sjedeći u parku jedan dan i čekajući sastanak koji mi je stvarao nervozu, ugledala sam drvo. Drvo koje se ni po čemu ne razlikuje od ostalih u parku. Prekrasna zelena krošnja s dugačkim i čvrstim granama. Deblo široko i čvrsto, a na tlu se proširilo izlazeći na površinu u svim smjerovima. Od najtanjeg kraka do najdebljeg. Promatrala sam to drvo jer me smiruje pogled na prirodu, promatranje i udisanje zraka uz šum lišća na vjetru, a taj tren mi je trebalo upravo to.


Međutim, pokušavajući polako disati, upijati prirodu i smiriti se, uspjela sam početi razmišljati o tom drvetu i kako je prekrasno pustilo korijenje. Ono ga čuva i drži na mjestu sve te godine koje postoji na tom jednom mjestu. Korijenje koje ja nisam još pustila. Korijenje o kojem sanjam i kojem težim, a tako mi je nedostupno. Svaki puta kada razmišljam o svom smislu života i o tome koja mi je svrha na ovome planetu, dođem do zaključka kako sam zapela. Ne mičem se, ne idem naprijed. To nije klasičan napredak koji zahtjeva emocionalni, profesionalni i intelektualni napredak, već nešto dublje koje još uvijek nisam definirala. Taj osjećaj me slijedi još od moje jedanaeste godine. Toliko sam imala godina kada sam se selila iz svog rodnog grada u drugi. Šetala sam stanom dodirujući po posljednji put namještaj s kojim sam odrastala, osjećala tepih pod nogama i udisala taj domaći miris koji je bakin stan imao i razmišljala pritom kako je žalosno što se već selimo jer još uvijek se nisam dovoljno opustila da bih zvala taj stan svojim domom. Bila sam u istom trenu prestravljena, žalosna i uzbuđena. Prestravljena jer sam se bojala da mi taj osjećaj doma neće doći tako lako u životu. Žalosna jer nisam s jedne strane dobila priliku osjetiti dom na tom mjestu, a s druge strane nisam iskoristila priliku koja mi je bila dana. Uzbuđena jer sam se ponadala kao ću na novome mjestu, u novome gradu, gdje će sve biti novo i drugačije pronaći svoj dom. Svoje mjesto, svoju bazu.


Prošlo je mnogo godina od toga dana. Bilo je u međuvremenu previše stanova i kuća u kojima sam živjela. Mnogo ljudi s kojima sam dijelila životni prostor. Nigdje i u ni jednom trenu se nisam osjećala doma. Do danas.


Danas ne živim s nikim. Živim sama. Imam svoj stan. Pa...još jedno vrijeme s bankom dijelim vlasništvo. Poanta je da imam svoj prostor samo za sebe. Svejedno, ne osjećam se doma.


Dom osjećam u osobi koja svaki dan provodi vrijeme sa mnom. Osobom koja mi je poklonila osjećaj doma onaj dan kada sam ju upoznala. S pravom kažu da dom ne čini kuća , već ljudi u njoj. Za sada je to za mene istina. Istovremeno sam prestravljena i uzbuđena. Prestravljena jer je to nov osjećaj koji tek treba naći svoje mjesto. Uzbuđena upravo iz istog razloga. Koliko se samo novih stvari događa i dogodit će se upravo zbog toga.



Ajme... možda puštam korijenje. Vjerojatno već jesam. Veselim se trenutku kada ću toga postati zaista i svjesna.  

Podijelite ovaj blog

Nedavni članci

"I stand tall"

Leave review
Ima trenutaka kada osjetim tlo pod nogama.
Read More
Pripadanje

Pripadanje

Leave review
Kako nam neke stvari dođu potpuno nepozvano i iznenada.
Read More