Svoja ja ili tvoja ja

Vrlo često mi se događa da u razgovoru s ljudima ne znam kako reagirati niti što reći. Kao da mi nedostaje dio memorije ili kao da nisam nikada naučila kako razgovarati s ljudima. Kada mi se to dogodi, najčešće kažem neku glupost ili napravim neku kretnju koja nema veze s razgovorom koji se vodi. Vrlo često sam zbog toga neshvaćena i krivo me se procjenjuje. Čovjek bi pomislio da sam se na to već do sada navikla, ali ne, nisam i nisam sigurna da hoću ikada to prihvatiti kao nešto normalno  o sebi.


            Razmišljajući o mogućim razlozima mog „nenormalnog” ponašanja, analiziram konstantno svoju prošlost i interakcije kojih se sjećam s ljudima kojih se sjećam. Nije to nimalo lak zadatak, ali mozak mi je već toliko navikao na konstantno previranje da to više niti ne kužim. Pošto se često ne znam ponašati pred ljudima, učim gledajući i slušajući druge, pa isprobavam. Ponekad reakcija bude dobra, a ponekad ta ista ne bude dobra i tada naučim da još na neke stvari moram čekati kako bi ih naučila s vremenom. Oh, kako bih voljela da život dođe s nekom osnovnom knjigom, razgovjetno napisanom, u kojoj bi se nalazila pravila ponašanja i općenito pravila života. Onako, za neko lakše snalaženje u toj džungli zvanoj život iz dana u dan.


            Naravno, sada sam primijetila jedan problem u svezi tih svojih promišljanja. Naime, od malena su me učili da budem ljubazna prema drugima, da pozdravljam, da se nasmijem, otvorim vrata starijima, da se ne svađam i da budem „pametnija”, da uzimam u obzir tuđe emocije, da se ne ljutim na ljude, da budem tiša, pa da budem glasnija, da aktivno razmišljam, da se ne bavim „glupostima”, da budem „dobra”, da budem čvršća, da ne budem tvrdoglava, da dijelim sve što imam....jao, jako puno ljudi me učilo jako puno stvari. Uglavnom je to bilo po njihovom osobnom mišljenju da je to ono najbolje za mene. Zapravo se ni se sjećam da me netko ikada pitao što ja želim naučiti ili kako se želim osjećati. To je ostalo na meni da analiziram i na neki način shvatim i prenesem u svakodnevno življenje.


            Tako sam i učinila. Interpretirala sam njihove mudrosti u ono što meni ima smisla. Ne svađam se – od svađe bježim bolje nego onda kada sam trenirala atletiku pa trčala na 100 m. Kada dođe do svađe, ja jednostavno odustanem. Želiš biti u pravu? Ma budi. Tko sam ja da ti kontriram. Međutim, pojavio se mali fenomen i sada više ne bježim od svađe. Problem je samo što se svađam zbog svega. Kao kada držiš psa na lancu (što nije u redu i ne bi se smjelo događati nikada) pa ga pustiš, a on poludi jer ne zna šta sada s toliko slobode. Tako sam i ja sada puštena s lanca. Tko me pustio? Ja! Još uvijek to nije u tako velikim razmjerima, naravno, jer stalno zaustavljam te svoje porive da bih se posvađala, ali ideje koje imam kako bih se i s kime i o čemu svađala su lude. Tu sada treba naći neku ravnotežu. Naučiti birati bitke koje želim dobiti, a koje mogu izgubiti. Treba naravno i naučiti što je to točno svađa i koja joj je svrha. Svađa nije samo vikanje svega što ti padne na pamet. Međutim, kada saznam kako se svađati na lijep i konstruktivan način, javim vam. Do tada, primam ideje.

Više nisam toliko ljubazna. To me čak i zabrinjava. Uvijek sam bila iskreno ljubazna i spremna svima pomoći, međutim, više nisam. Zaista nisam više slobodna svima davati sebe i svoje vrijeme. Samo ni tu nemam neku sredinu. Vrlo često grubo odbijem ljude i tada ti ljudi imaju krivo mišljenje o meni. Njima je u tom trenu točno jer zapravo meni na čelu ne piše da sam 30 godina ljudima davala sebe više nego sam htjela jer zapravo nisam htjela da mi se ikada kaže da sam sebična.

Uuuu, najviše me zeza sada potreba NE dijeliti stvari s drugima. Jao, ponekad se uhvatim kako nešto ne želim podijeliti i nije mi jasno zašto. Pa nije mi stalo do te stvari toliko da ju ne bih podijelila. Zapravo, ono što se događa jest da nije stvar u  tom nečemu što ne želim podijeliti, stvar je u tome što sam u životu uvijek sve dijelila. Sobu, stvari, odjeću, slatkiše, novac...Uvijek sam imala taj neki pritisak da moram podijeliti sve što imam. Naravno, treba dijeliti. Treba biti dostupan ljudima. Ali sve se to treba odraditi umjereno. Kada nije tako, onda dobijete uragan koji upravo hara mojim životom, a vjerujem i mnogim drugim životima. Činjenica je, iako nije toliko utješna, da ćemo s vremenom naučiti pravila i naučiti biti mi u svijetu koji nam se konstantno nameće s idejama kavi bi mi trebali biti.


Mi bismo trebali biti onakvi kavi sami to želimo. Bez uzimanja u obzir što bi okolina htjela da budemo ili sustav u kojem živimo, već samo mi. Teško je izolirati sebe dovoljno da to shvatimo, ja definitivno još nisam, ali samo da i osvijestimo taj put koji otprilike trebamo ciljati je već puno.


Zato, dragi moji putnici, sretno vam bilo na vašem putu, a i meni na mome zajedno s mojim osobnim i šljokičastim uraganom. (i ružne stvari treba ukrasiti, a što je bolje od šljokica).

Podijelite ovaj blog

Nedavni članci